Kada ljubav postane sudbina: Orkanski visovi

Neki romani nas podsjete zašto volimo književnost. Orkanski visovi Emily Brontë nisu tek knjiga – to je zov iz neke udaljene, vjetrovite pustoši u nama. To je priča o ljubavi koja ne grli nego para, ne tješi nego opsjeda. I upravo u toj silovitosti, u toj nezatomljenoj, gotovo nadnaravnoj emociji, leži njezina neodoljiva snaga.

Emily Brontë, usamljena genijalka, stvorila je svijet koji odbija sve književne konvencije svog vremena. Orkanski visovi nisu roman za nježna srca, iako je riječ o ljubavi. Oni su, u svojoj srži, djelo o ljubavi kao prokletstvu, o povezanosti dvoje ljudi koji nikada ne mogu uistinu biti zajedno – jer su već jedno.

U središtu priče su Catherine Earnshaw i Heathcliff. Njihova ljubav nije ljubav kako je poznajemo – ona je identitet, ona je elementarna sila.

Od čega god da su sazdane naše duše, njegova i moja su iste.

Ovo nije izjava zaljubljene djevojke – ovo je metafizička istina, izrečena s užasom i ushitom. Ali Catherine, podložna društvenim očekivanjima, udaje se za drugoga. I tim činom razdire sebe, Heathcliffa i čitav svijet oko njih.

Heathcliff, tada već oblikovan tugom i poniženjem, postaje nešto više – i nešto opasnije – od čovjeka. On ne voli Catherine: on jest Catherine. I kad je izgubi, ne ostaje mu ništa.

U očaju izjavljuje:

Ne kažem da ne mogu živjeti bez nje – kažem da neću!

Njegova ljubav nije spas, nego vatra koja nikad ne prestaje gorjeti. On ne oprašta. On se ne mijenja. On razara sve – sebe, druge, pa čak i generacije koje dolaze.

Atmosfera romana ogoljena je, surova poput jorkširskih močvara na kojima se odvija radnja. Brontë nas vodi kroz blatnjave staze, kroz olujne noći, kroz tjeskobne prostorije i još tjeskobnije ljudske duše. Njezin stil nije kićen – ali je pun naboja. Svaka rečenica pulsira neizrečenim osjećajima.

Narativna struktura – priča u priči – dodatno nas udaljava od događaja, kao da slušamo staru legendu koja još odzvanja pod noćnim vjetrom. I upravo ta distanca pojačava dojam sudbinskog – da svjedočimo nečemu što se možda dogodilo, ali je moglo i uvijek će se događati, tamo gdje su duše vezane zauvijek, makar u progonstvu.

Katarze gotovo da i nema. Likovi nisu nagrađeni za svoje boli – osim možda u smrti. A opet, iz te tame izvire neka čudna ljepota. Ljubav koja je nemoguća, ali vječna. Neostvariva, ali neraskidiva. Catherine i Heathcliff nisu postali par – postali su legenda.

"Ja sam Heathcliff!", kaže ona. I možda je to najstrašnija i najljepša rečenica koju je ljubavna književnost ikada zabilježila.

Orkanski visovi nisu za one koji u ljubavi traže sreću. To je roman za one koji znaju da ljubav može biti i bol, i tama, i sila jača od razuma. To je roman za one koji su ikad osjetili da ih netko dotiče iznutra – kao da su zaista sazdani od iste tvari.

Ako ste spremni zaviriti u ponor, možda vas ondje dočeka vjetar koji šapće njihova imena. Catherine. Heathcliff. I ništa više nikad neće biti isto.